Jedno od zanimljivih pitanja o sakupljanju krme je treba li se kositi prijepodne ili poslijepodne. Jasnog odgovora na to pitanje nema jer i košnja dopodne i košnja poslijepodne imaju svoje prednosti i mane.
Dilema je povezana s fiziologijom biljaka i udjelom ugljikohidrata topivih u vodi tj. šećera u biljkama. Budući da se fotosinteza odvija tijekom dana odnosno samo u prisutnosti sunčevog zračenja, šećeri se najintenzivnije tvore u najsvjetlijem dijelu dana. Noću se u biljkama odvija samo disanje kod kojeg se troše šećeri nastali u procesu fotosinteze pa je zato ujutro udio šećera u biljkama najniži.
Zbog intenzivnog sunčevog zračenja koje dulje traje, pri prijepodnevnoj će košnji većina puči listova biti široko otvorena, što podrazumijeva brži gubitak vlage i uvenuće. Posljedično je i sakupljanje krme brže, a opasnost od loših vremenskih uvjeta manja. Ako se kosi ujutro, mora se kositi nakon jutarnje magle i to nakon što se digne rosa, jer je isparavanje površinske vlage puno brže ako biljke stoje uspravno. Ako su vremenski uvjeti povoljni, silaža se može pospremiti već isti dan. Sušenjem sijena i jutarnjom košnjom skraćuje se vrijeme sušenja jer je krma dulje vremena izložena sunčevom zračenju. Tijekom vlažnijih razdoblja više se preporučuje košnja ujutro upravo zbog bržeg uvenuća, dok se za siliranje tijekom vrlo suhih i vrućih razdoblja više preporučuje nešto kasnija košnja čime se sprječava da krma presuši.
Zbog intenzivnog sunčevog zračenja koje dulje traje, prijepodnevna košnja omogućuje brži gubitak vlage iz biljaka i brže uvenuće.
Koncept popodnevne košnje temeljen je na činjenici da se šećeri u biljkama zbog sunčevog zračenja tvore tijekom dana i dosežu najveću koncentraciju u kasno poslijepodne. Kod lucerne se u kasno poslijepodne doseže i najveći omjer između listova i stabljike. Viši udio šećera u krmi važan je i zbog energetskog aspekta krme i apetita životinja, jer je u tom slučaju riječ o lako probavljivim i ukusnim šećerima, ali i iz aspekta procesa siliranja. Naime, viši udio šećera u krmi osigurava više supstrata za bakterije mliječne kiseline koje ga u procesu fermentacije silaže pretvaraju u mliječnu kiselinu te time osiguravaju brzo snižavanje pH i dobru postojanost krme. Loša strana popodnevne košnje je da za postizanje željene suhoće krme može biti potrebno više vremena. Ako se kosi prekasno u poslijepodne i ako biljke ne gube vlagu dovoljno brzo, produljuje se proces disanja biljaka kroz puči listova, čime se produljuje i gubitak hranjivih tvari. U tom se slučaju proces uvenuća tj. sušenja krme može nastaviti u noć, što znači da traje čak dan ili dva dulje nego u slučaju prijepodnevne košnje. Ako su vlaga i temperatura navečer visoke, respiracija biljaka odvija se još intenzivnije i time se gubi puno više hranjivih tvari nego što ih se dobiva kasnijom košnjom. Dulje sušenje također predstavlja rizik u slučaju lošeg vremena. Udio ugljikohidrata topivih u vodi u slučaju hladnijeg i oblačnog vremena ne mijenja se značajno tijekom dana i tada je ključno što prije uvenuti krmu.
Međutim, ako su uvjeti za sušenje dobri i krma do navečer može uvenuti na 60 % vlage, iz aspekta udjela šećera u krmi više se preporučuje kositi popodne. Kasnija odnosno popodnevna košnja preporučuje se i ljeti tijekom velikih vrućina ili na područjima intenzivnog sunčevog zračenja i niskog udjela vlage u zraku, kad krma može presušiti. Popodnevna košnja u suhim predjelima posebice se preporučuje kod lucerne, kod koje se listići mogu vrlo brzo osušiti te se prilikom sakupljanja povećavaju gubici zbog drobljenja.
Šećeri koji tijekom dana nastaju u biljkama zbog sunčevog zračenja dosežu najveću koncentraciju u kasno poslijepodne.
Istraživanja su pokazala da i krave i konji radije biraju i jedu sijeno koje je pokošeno popodne nego sijeno koje je pokošeno ujutro. To se poklapa i sa udjelom ugljikohidrata topivih u vodi odnosno šećera u sijenu, s obzirom na to da oni poboljšavaju okus i miris, čime životinjama povećavaju apetit. Košnja poslijepodne također se preporučuje zbog višeg udjela ugljikohidrata topivih u vodi kad je riječ o svježoj zelenoj hranidbi (engl. zero-grazing).
Viši udio ugljikohidrata topivih u vodi odnosno šećera u sijenu poboljšava mu okus i miris, čime životinjama povećava apetit.
Ključne riječi: sip, poljoprivreda, poljoprivredna mehanizacija, poljoprivredni strojevi, poljoprivredna oprema, žetva travnjaka, priprema sjena, livada, košnja, mliječne krave, goveda, konji, stočna hrana, disk kosilice, prstna gnječilica, valjkasta gnječilica, okretač, sakupljač, pick-up sakupljač, razbacivači stajnjaka…